I TO JE ŽIVOT...

< ožujak, 2011  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

-komentari hoćeš/nećeš-




SVE JE PROLAZNO
- I DOŽIVOTNA ROBIJA





NOTHING ELSE MATTERS /Metallica/

So close no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
And nothing else matters

Never opened myself this way
Life is ours, we live it our way
All these words I don't just say
And nothing else matters

Trust I seek and I find in you
Every day for us something new
Open mind for a different view
And nothing else matters

Never cared for what they do
Never cared for what they know
But I know

So close no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
And nothing else matters

Never cared for what they do
Never cared for what they know
But I know

Never opened myself this way
Life is ours, we live it our way
All these words I don't just say

Trust I seek and I find in you
Every day for us something new
Open mind for a different view
And nothing else matters

Never cared for what they say
Never cared for games they play
Never cared for what they do
Never cared for what they know


So close no matter how far
Couldn't be much more from the heart
Forever trusting who we are
And nothing else matters






SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
Kako je teško biti sam,
I biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
I sam bez igdje ikoga,
I nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
I biti gažen u blatu,
Bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
Što sijaše nad kolijevkom
Sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
Svih obećanja blistavih
Što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
I ljubavi, i pobjede,
I lovora, i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
Dolinom svijeta turobnom
Po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
I noge su mu krvave,
I srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
I duša mu je žalosna,
I on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
I nema oca ni majke,
I nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
Do igle drača u srcu
I plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
Pod zatvorenom plaveti,
Pod zamračenom pučinom,

I komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
Ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
I tijesno joj je u grlu,
I željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
I dužan sam je viknuti,
Ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
Pa nek sam dah na plamenu,
Kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
Pečalno ovo lutanje
Pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
Jer meni treba odgovor,
I ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
Mračan je kalež otrova,
Ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
Jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
- Tin Ujević






06.03.2011., nedjelja

BOG ĆE TE UČINITI VELIKIM. BOG ĆE TI PODIĆI DOM. 2 SAM 7,11


Jedna bezazlena aplikacija s Facebooka pod nazivom "Biblijska poruka za tebe" dobro me je prodrmala u ovo nedjeljno jutro jer sam je otvorila i dobila svoju poruku: "Bog će te učiniti velikim. Bog će ti podići dom. 2.SAM 7,11"
Prodrmalo me je zato jer je doslovan odgovor na sve što me muči u stvarnom životu u posljednje vrijeme, od emocija pa do sasvim praktičnih, životnih stvari. Da pokušam objasniti.
Najčešće su me kroz život vodile emocije. I to ne one duboko ukorijenjene nego one koje bi se pojavile u trenu izazvane trenutnim podražajem. Tako da sam često u stanju momentalne srdžbe, tuge ili euforične sreće radila drastične poteze bez da sam prije o njima razmislila, poteze koji su iz temelja mijenjali tokove mog života.
Često sam tako od sebe odgurnula ljude koji možda i nisu zavrijedili da budu odgurnuti i dovodila se do nemogućih situacija koje nisu odgovarale mom biću. Kao da sam sam sebe kroz te ekstreme htjela provjeriti, natjerati da budem neka sasvim druga osoba.
Ovo što mi se dešava u posljednje vrijeme me istovremeno plaši i oduševljava. Ova poruka i niz drugih događanja kao da me vraćaju na put kojim napokon moram krenuti. Često smo u životu slijepi kraj zdravih očiju i jednostavno zaboravimo onu: "Kada te Bog ispusti iz jedne ruke, uhvatiti će te drugom" ili "Ako ti je zatvorio vrata, širom ti je otvorio prozor". Da se razumijemo... Ja nisam religiozna osoba. Po tom pitanju vjerojatno ne postoji veći "nevjerni Toma" od mene ali kada vam se sustavno događaju stvari koje ni sami ne možete objasniti tada morate zastati i zapitati se...
Dotaknula sam dno i vidjela što znači biti "na dnu", a cijelo vrijeme sam znala da ne pripadam tamo. Osjećala sam da moram proći svoje "vatreno krštenje" da se nečemu naučim, da možda postanem bolja osoba. A stigla je i pomoć. Stigli su moji "anđeli" koji su mi pružili ruku i kroz svoja djela me osovili na noge, otvorili mi oči. Stigli su u liku nekoliko ljudi koji su se sasvim slučajno pojavili u mom životu. Možda ne da budu i fizički dijelom mog života, ali da me svojim duhom i povremenom prisutnošću nauče stvarima koje sama ili nisam htjela ili nisam mogla spoznati. Ono "zlo" koje živi u svakom čovjeku, u meni živi još možda malo više (to su one moje stihijske reakcije) pa sam i te svoje "anđele" ne jednom htjela odgurnuti od sebe ne vjerujući, sumnjajući i ismijavajući njihove riječi i njihova djela. Ono realno i tvrdoglavo u meni nije mi dozvoljavalo da zaronim ispod površine koju sam sama sebi "odredila" kao nemoguću i bezveznu. A oni... moji "anđeli"... valjda su u meni prepoznali "izgubljeno dijete" kojem treba pružiti ruku. Opraštali su mi stvari koje ja osobno nikada nekome ne bih mogla oprostiti (a njima sam im radila). Bili su tvrdoglavi u svojoj vjeri u mene i shvatili da pred njima ne stoji netko tko drugima želi zlo ili netko kome je "zloća" obilježje. Shvatili su da se u meni sakriva duboko nesretno i nesigurno biće kojem samo treba uliti vjeru. I tako iz dana u dan dobivam od njih poruke koje sam naučila cijeniti. Pa mi tako moja draga kolegica s posla, ničim izazvana zna reći: "Biba moja... najvažnija je ljubav! Ljubav sve liječi i sve pokreće!" A ja zastanem iznenađena jer upravo je ljubav ta koja me toliko vremena muči jer je nema (bar ja je ne osjećam). A onda jedan drugi "anđeo" uvijek iznova ponavlja iste stvari. Uvjerava me da ljubav postoji iako je ja ne vidim i ne osjećam, A i ne zna za njene riječi kao što ni ona ne zna u što me on uvjerava.
I kada ih zbunjena tim njihovim riječima pokušam odgurnuti od sebe jer neda mi se vjerovati u ono što ne vidim i ne osjećam... javi se i treći "anđeo" u obliku moje kćeri koja me od svih njih najbolje poznaje i koja najbolje zna način kako doprijeti do mene pa zna reći(ne znajući za ono dvoje): "Mama, samo moraš vjerovati!"
I sada dok ovo pišem, sama sebi se činim "malo" nenormalnom, da ne velim... labilnom. Jer sve ovo što pišem se i opet kosi s mojim urođenim realizmom i prizemljenošću ali mi se pogled zaustavlja na naslovu ovog posta i moram sve to uobličiti na način koji se meni čini najprihvatljiviji:
"Svi ljudi koji nas okružuju i koje kroz život susrećemo... od onih najnegativnijih pa do naših "anđela" ovdje su da nas nečemu nauče. Da nam pokažu kako izgleda biti na dnu da bi nas mogli pripremiti za dolazak onih koji će nas uhvatiti na rubu provalije i povući u visine za koje nismo ni slutili da postoje ili smo jednostavno izgubili vjeru u njihovo postojanje. A možda u nekome od tih ljudi prepoznamo svoju srodnu dušu. Onoga kome možemo prijeći preko svega, oprostiti mu kada nas najjače rani i uvjeriti ga da usprkos svemu tome naša ljubav nije ništa manja i tako postajemo nečiji "anđeo". Tako postajemo ljubav sama.
- 09:57 - tvoj komentar na ovo... (0) - sačuvaj na papiru - #

13.02.2011., nedjelja

RATIO ET FIDES


Kad se prisjetim svih ovih godina traženja, nadanja i nemira koji su prerastali u erupcije tuge i nezadovoljstva i kad se prisjetim da sam ponekad imala osjećaj da sam napokon dotaknula zvijezde da bih već u slijedećem trenutku shvatila da ništa nije tako jednostavno, lako i čisto... Voljela bih da postoji način da na svakom tom novom početku mogu vidjeti kraj. Koliko bi tada bilo lakše! Kolikih bi suza bila pošteđena kada bih unaprijed znala da će se ono što mi se u prvi tren činilo savršeno pretvoriti u noćnu moru. Koliko bi samo bilo jednostavnije da nam nije dana moć misli, onaj ratio koji med pretvara u pelin. Ili... ako ih već posjedujemo da vjera bude jača od njih. Kada bi postojao način ili možda ljudi koji bi nas mogli potaknuti da i u najtežim trenucima života vjerujemo da razum i vjera mogu ići ruku pod ruku. Možda sam ja samo jedna od mnogih koja ih tako ne može vidjeti. Možda sam jedna od mnogih koja samo u svom umu vidi čisto savršenstvo, a svjesna je da ga nikada neće dostići. Da će se uvijek naći netko ili nešto da to savršenstvo baci u kal prizemnih strasti. Zašto je tako teško doseći ljepotu, a tako je jednostavna? Stvarno se krije u najmanjim i najjednostavnijim stvarima. Onima koje često i ne primjećujemo ili ih naprosto nismo svjesni... U pjevu ptice... titranju sunčevih zraka u krošnjama drveća... šumu vjetra ili samo u zagrljaju onog koga volimo i kome možemo vjerovati. Koliko bi samo bilo ljepše kada bi nam život bio sama vjera, sama ljubav, sama ljepota...Koliko bi nam bilo ljepše kada bi ljudi (i ja prva među njima) shvatili da život može biti upravo to... savršenstvo i slavljenje čuda života. Koliko bi samo bilo jednostavnije kada bismo bar na tren zaboravili razum i dozvolili onom najljepšem u nama da pobijedi sve prepreke... da nas oni najplemenitiji i najtopliji osjećaji koje imamo u sebi vode kroz život bez da ga otežavamo logikom i razumom. Koliko bi bilo lakše kada bi strah koji nas blokira bio pobijeđen snagom ljubavi i vjere. Ne uči li nas i Bog ljubavi i vjeri? Nije li nam već On ukazao na njihovu snagu? Odakle onda razum? On nam ga nije stavio na ljestvicu prioriteta jer bi nam tada poručio: "Jeste li sigurni da postojim?! Razmislite o tome!"
A možda je želio da posjedujemo i taj razum iz jednostavnog razloga da se previše ne približimo čistoj božanskoj savršenosti. Možda nam je ipak dano samo toliko da budemo "mali crvi" koji se grče u svojoj nesposobnosti da iskrenost, vjernost, ljepotu i ljubav stavimo ispred ružnoće najnižih strasti koje tako lijepo znamo umotati u omot obaveze i nedostatka snage da budemo to što jesmo.


- 08:16 - tvoj komentar na ovo... (1) - sačuvaj na papiru - #

03.02.2011., četvrtak

RIJEKA


Stojim na obali. Sama. Gledam u nju mutnu, tužna. Tužna da boli, svjesna da prolazim. I ona me vuče u svoj zagrljaj. Brza je, puna virova. Nosi sa sobom lišće, umrle latice cvijeća, grane koje vape za drvetom, za proljećem. Njezin šum mi tepa, tješi me i zove u svoje okrilje. A u meni je magla, oko mene je magla, ona se stapa s maglom i bivaju jedno. Jedino ja se ne uklapam. Nisam s njima. Još. Oči mi se zamagljuju i osjećam se slijepo od boli koja me razdire i zariva svoje kandže duboko u srce. Hoće li manje boljeti ako joj se predam. Hoće li mi njeno okrilje pružiti utjehu koju trebam. Polako, polako gazim prema njoj. Približavam joj se sa strahom i nadom. I već je osjećam oko svojih nogu. Osjećam njeno hladno, mutno tijelo kako mi grli gležnjeve. Propadam u mulj… i njoj sam teška. Ali podnijeti će ona, samo da me dobije, da me ima samo za sebe. I grli mi tijelo, i ruke i lice. Nosi me i priča bajku o životu. Sve joj vjerujem jer više nemam prilike vjerovati ikom drugom. I ne želim više nikome vjerovati. Nestaje svjetlosti i tonem u njene dubine. Prijateljske su prema meni i čuvaju me. Skrivaju me od razočaranja i boli. Ja sam sada rijeka.

- 21:14 - tvoj komentar na ovo... (0) - sačuvaj na papiru - #

15.01.2011., subota

NOVI POČECI, ISTE STVARI I KOLIKO JOŠ DOK SE NE UMORIMO OD SVEGA


Sa dolaskom svake Nove godine skloni smo donositi neke nove odluke i uvijek se nadati pomacima na bolje. Ni godine života i iskustva nisu dovoljne da nas ometu u takvim "običajima". Kao da se svake Nove godine uvijek iznova rađa nada u neko bolje sutra. Dolaskom svake Nove godine u nama se uvijek iznova probudi naivno dijete koje svijet gleda očima punim vjere, očima koje ne vide ništa loše ni u onom što je bilo niti u onom što će tek biti. Uvijek iznova učimo "hodati" kroz labirint života da bi na kraju shvatili da se ništa nije promijenilo i da smo još uvijek oni isti... oni od lani. Nevjerojatna je ta sposobnost ljudi da se uhvate simbolike i u njoj nađu pogonsko gorivo za taj put kroz život koji je češće popločen problemima i natopljen suzama nego blagoslovljen mirom i ljepotom. Nevjerojatna je snaga ljudske naivnosti kada čovjek povjeruje da će s kalendarskim početkom nestati sve loše i da će se sunce probiti tamo gdje su do tada obitavali oblaci. Kad čarolije nestane ostajemo sami sa sobom, sami sebi smiješni jer realnost nas ščepa tamo gdje najviše boli. Nade polako počnu kopniti kao snijeg na prvim proljetnim zrakama sunca, a nama ostaje da pronađemo snagu u svojim korijenima, u svemu onom već viđenom i proživljenom. Da pronađemo izlaz kad se čini da ga nema, da navučemo osmijeh na lice kad nam se plače, da hodamo... hodamo... hodamo i nadamo se: "IDUĆE GODINE ĆE BITI BOLJE!"
- 10:11 - tvoj komentar na ovo... (0) - sačuvaj na papiru - #

18.12.2010., subota

J.R.R. TOLKIEN: "HURINOVA DJECA" (odlomci) ...ili "Sve prave ljubavi su tužne"


Jedne večeri te zlatne jeseni oni sjedoše skupa, dok su se obronak brda i kuće Ephel Brandira žarili na zalasku sunca, i vladao je dubok spokoj. Tad mu Niniel reče: "Svemu sam sad već pitala ime, doli tebi. Kako se zoveš?"
"Turambar", odgovori joj on.
Ona tad zastade kao da osluškuje neki odjek; ali reče tek: "A što to znači, ili je to samo ime što ga jedino ti nosiš?"
"Znači", reče on, "Vladar nad Mračnom sjenkom. Jer i ja sam, Niniel, imao svoj mrak, u kojem se štošta drago izgubilo; ali sada ga nadvladah, držim."
"A jesi li i ti od njega stao trkom bježati, sve dok nisi stigao u ove krasne šume?" reče ona. "I kada si to utekao, Turambare?"
"Jesam," odgovori joj on, "godinama sam bježao. A utekao sam kad i ti. Jer bio je mrak kada si stigla, Niniel, ali sve otad svjetlost sja. I čini mi se kao da mi je stiglo nešto za čim dugo zaludu tragah." A kad u sumrak krenu svojoj kući, reče sebi: "Haudh-en-Elleth! Ona s tog zelonog humka stiže. Je li to znak, i kako da ga pročitam?"

*************
A Niniel je sad posve ozdravila, i postala krasna i snažna, a Turambar se više nije suzdražavao, već ju je zaprosio. A to je Niniel bilo milo; ali kad Brandir dozna za to, u srcu mu se smuči, te joj reče: "Ne srljaj! I ne reci da sam prijek, ako ti dajem savjet da pričekaš."

************
"Turambare, Turambare, vrati se! Čuj me! Probudi se! Jer Niniel ti je došla. Zmaj je mrtav, mrtav, a ja sam sama tu kraj tebe. Ali od njega ne bijaše odgovora. Brandir ču njezino zazivanje, jer bio je stigao do ruba loma; ali upravo kad zakoraknu prema Niniel, stade u mjestu, kao ukopan. Jer kad Niniel onako zazva, Glaurung se još jedanput prenu, i srsi mu stresoše čitavo tijelo; i on zaškilji onim opakim očima, i mjesečina ljesnu u njima kad on posljednjim dahom kaza:
"Pozdravljena budi, Nienor, Hurinova kćeri. Susretosmo se opet prije svojega kraja. Radosnu ti spoznaju pružam da si brata konačno pronašla. I sad ga prepoznaj; ubojicu podmukloga, dušmanima prijetvornoga, bližnjima vjerolomnoga, i kletvu roda svoga, Turina, Hurinova sina! Ali najgore od svih njegovih djela u sebi ćeš oćutjeti."

*************

Tada se Nienor naglo osovi na noge, i stade blijeda poput sablasti na mjesečini, i pogleda Turina pod sobom, i zavapi: "Zbogom, o dvaput voljeni! Turin Turambar turun ambartanen: Vladaru nad sudbinom, sudbinom nadvladani! O sretne li me mrtve!" Pa mahnito pohita odatle, sva izvan sebe od jada i užasa što je pretekoše; a Brandir zaglavinja za njom, zazivajući: "Čekaj! Čekaj, Niniel!"

*************

Hitro tada stiže na rub Cabed-en-Arasa, i tu stade, glasnu vodu pogleda, i kriknu: "Vodo, vodo! Uzmi sad Niniel Nienor, Hurinovu kćer; Žalost, Žalost, Morweninu kćer! Uzmi me i Moru me ponesi!"
S tim se riječima baci preko ruba: kao bljesak bjeline što nestade u grotlu klanca, kao krik što iščeznu u rici rijeke.

*************

Kad Branadir stiže na Nen Girith, blijedi je mjesec bio zašao, a noć je izmicala: na istoku je rudjela zora. Ljudi koji su još u strahu ostali ondje kraj mosta opaziše ga gdje nailazi poput sive jutarnje sjene, te mu neki začuđeno doviknuše: "Gdje li si to bio? Jesi li je vidio? Jer gospa Niniel je nestala."
"Da, nestala je", reče on. "Nestala je, nestala, i nema joj povratka! Ali ja vam dođoh javiti što se zbilo. Počuj sada, narode Brethila, pripovijest koju ti nosim, i reci je li ikad bilo takove! Zmaj je mrtav, ali mrtav i Turambar do njega leži. A to su dobre vijesti; da, obje su zaista dobre."
Ljudi u čudu zažagoriše na te riječi, a neki rekoše da je sišao s uma; ali Brandir podviknu: "Saslušajte me do kraja! I Niniel je mrtva, krasotna Niniel koju ste ljubili, koju sam ja ljubio više od svih. Skočila je s ruba Srnina skoka, a ralje Teiglina su je progutale. Nestala je, mrzeći danju svjetlost. Jer ovo je saznala prije tog bijega: Hurinova djeca oboje bijahu, sestra i brat. Mormegilom su njega zvali, Turambarom se sam prozvao, skrivajući prošlost: Nieonor je bila, Hurinova kći. U Brethil donesoše sjenku svoje mračne kobi. Ovdje ih kob sustignu, i tuge se ova zemlja više nikad osloboditi neće. Ne zovite je Brethilom, a ni zemljom Helethrima, već imenom Sarch nia Chin Hurin, Grob Hurinove djece!"


P.S. Sve prave ljubavi su tužne!
- 09:30 - tvoj komentar na ovo... (2) - sačuvaj na papiru - #

08.12.2010., srijeda

SAMO VEDRE MISLI


Iako nisam optimist po prirodi voljela bih vjerovati da svjesno pozitivno razmišljanje rješava sve probleme. I ne samo da ih rješava nego i da nas štiti od svih nezgodancija, da ne velim nesreća, koje bi nas mogle snaći. Puno toga takvog me zakvačilo u životu pa sam već počela sama sebe uvjeravati da to privlačim svojim negativnim stavom. Još me više u to uvjerila frendica koju sam danima gledala kak pršti od zadovoljstva, sreće... kak ne miče osmijeh s usana, veseli se... A ja... "negativka" (umalo se uvjerih da jesam), mislila sam: "Eh, mala, nije tebe još život pošteno zveknuo po glavi pa ti je lako biti tak cool". Sam Bog zna da joj nisam željela nikakvo zlo tom svojom neizrečenom konstatacijom. Samo mi se činilo da život nekoga mazi (kao nju npr.), a nekog nakljuka svim mogućim i nemogućim govnima (kao mene npr.). I tako... Odlučila sam jednog dana isprobati taj recept. Silila se, ali doslovce silila, metnut na nos iste takve ružičaste naočale pa kao i meni će sve počet ići ko po loju. Čak sam i "Tajnu" pročitala. (Za neupućene to bi trebala biti "biblija" pozitivnog razmišljanja). I sve mi je to nekak imalo smisla. Navedeno je toliko primjera da pozitivno razmišljanje stvarno djeluje da bi i najveći Nevjerni Toma (a ja to definitivno jesam) povjerovao kak je to - to. I možda bi mi i ušlo u naviku biti tak happy tutlek da me ko iz neba pa u rebra nije pogodila vijest da je od te moje optimističarke najbliža osoba oboljela od neizlječive bolesti. Auuuu... Srušila se moja teorija, teškom mukom i na silu sklepana, o pozitivnom razmišljanju kao talismanu protiv svih nezgodancija, da ne velim nesreća. Gotovo da mi je laknulo kaj nisam tak optimistična ko ona jer su svi moji (Bogu hvala) dobro uz one standardne probleme koje ima 98,5 % hrvatskog stanovništva. Vratila sam se ja u svoje... ma neću reći depresivne... u one moje realistične vode s olakšanjem. Skužila sam da nebum dobila 1.000.000,00 Kn samo zato kaj sam si ih vizualizirala (jedna od fora kak treba pozitivno razmišljati), ko i da mi na poslu neće biti lakše samo zato kaj si zamišljam kak dolazim na posel, a gazda veli: "Danas odite doma, odmorite se... bit će vam plaćeno".
Shvatila sam da je poželjnije biti realist ili grublje rečeno, pesimist (a 98,5% hrvatskog stanovništva su deklarirani pesimisti) jer onda manje boli kad te po glavi opali samo još jedna nezgodancija, da ne velim nesreća. Manji je stres kad unaprijed znam da 1.000.000,00 Kn nebum vidla ni u snu i da ću se morat zadovoljit prosječnom plaćom ili da ću doći na posao i čuti: "Danas morate ostati duže... prekovremeno neće biti plaćeno."
No svejedno još uvijek čuvam poruku moje optimističarke nakon kaj sam je pokušala utješiti i (valjda) neuvjerljivo ustvrditi kak će se ta njoj bliska osoba izvući, a poruka glasi: "...al znaš mene, sad sam pozitivnija nego ikad do sad. Bit će sve o.k. Budi mi dobra i samo sretne misli u glavi...".
Moram priznati da sam se nakon te njene poruke osjećala bedasto ko pegla jer mi se činilo da ona i ne kuži kaj joj se događa. A možda i jesam bedasta ko pegla pa se pokaže da je ona bila u pravu (želim joj to od srca makar morala na Trgu bana Jelačića vikat da sam još jednom u životu ispala "pačaglu").
- 16:43 - tvoj komentar na ovo... (2) - sačuvaj na papiru - #

05.12.2010., nedjelja

DRUGA SESTRA BOLEYN

Oduvijek sam voljela povijest jer čvrsto vjerujem da stoji ona: "Povijest je učiteljica života". A volim i čitati pa onda je red da se osvrnem na posljednje pročitan roman Philippe Gregory "Druga sestra Boleyn". Moram reći da sam ga usprkos 564 strane pročitala u dahu. Zadovoljio je moju glad za romantikom, učenjem i zadiranjem u tuđe psihološke profile. I iako sama, svima nam dobro poznata Anne Boleyn oko koje se vrti priča romana, nije glavni lik nego njena sestra Mary Carey uspjela se (kao sporedna) nametnuti svojom "bolesnom" ambicijom i spisateljici i čitaocu i sada 500 godina poslije na isti način kako se nametnula "dražesnom" kralju Henriku VIII i cijelom engleskom dvoru svoga doba. Na kraju knjige morala sam zastati i razmisliti o toj ženi koja nije prezala ni pred čime da bi ostvarila svoje ciljeve. Morala sam razmisliti o tome da li su ti njeni postupci bili plod bolesnog uma, ambicije ili nečeg trećeg. Kako god bilo, žena je svojim postojanjem, povijest svoje zemlje usmjerila u jednom sasvim drugom pravcu. Svrgnula je s vlasti španjolsku princezu Katarinu (zakonitu ženu Henrika VIII), izazvala crkveni raskol i iz svoje veze s Henrikom iznjedrila jednu od najvećih, ako ne i najveću kraljicu, kraljicu Elizabetu koja će za svoje vladavine, obitelj Boleyn uzdignuti i napokon je na jedan ljudskiji način postaviti tamo gdje je njihova glad za vlašću težila pri tome ne birajući sredstva na koji će je se domoći.
Kaj se mene tiče, Anne Boleyn je žena vrijedna divljenja u svoj svojoj izopačenosti. To je karakter koji je bio predodređen za nešto više od prosječnosti. To je osoba koja je potpuno sama zahvaljujući svojoj upornosti i svojoj ambiciji sama dostigla svoje ciljeve bez obzira na cijenu, a cijena koju je platila svima nam je dobro poznata... glava na panju. Gotovo bih se usudila reći da je iz njenog primjera i iznikla uzrečica: "drži glavu na panju" za ljude koji ne razmišljajući o posljedicama slijede svoje snove. I moram joj se diviti hoću-neću jer takvi individualci zavrjeđuju da se divimo njihovoj neustrašivosti i spremnosti da od života ugrabe najviše što se može ne pitajući za cijenu koju će zbog toga platiti. Malo je takvih i zato samo takvi zavrijede da se o njima pričaju priče i da svojim životima ostave traga na drugim ljudima, na generacijama koje dolaze.
Nama, običnim ljudima, ostaje da se zapitamo: "Što bih ja bio (bila) spreman učiniti da svoj život skrenem u vode kojima bih volio zaploviti kada se ne bih bojao posljedica? Da li sam hrabar čovjek ako se pomirim sa životom kakav mi je "nametnut" ili ću ga uzeti u svoje ruke i usuditi se riskirati?"
- 10:36 - tvoj komentar na ovo... (1) - sačuvaj na papiru - #

04.12.2010., subota

POVRATAK


Jednom davno nakon obrisanih postova u koje sam utrošila sate i sate svog vremena, obećala sam da ću se vratiti kad budem mogla pisati SRETNE postove. Ni sama ne znam da li je došlo to vrijeme ali jedno je sigurno: u duši mi je mir kakvog već dugo tamo nije bilo. Sve ono što se prije činilo zauvijek izgubljeno sada se nekako sramežljivo vraća: vjera u to da postoje ljudi zbog kojih se vrijedi potruditi, ljudi kojima vrijedi vjerovati, ljudi u kojima možemo pronaći snagu za dalje... Da postoji ljubav.
Nisam sklona patetici. Osoba sam koja će rađe sakriti svoje osjećaje nego dozvoliti drugima da me po njima sude i da me zbog njih smatraju ranjivom i slabom... Na moju će površinu uvijek prije isplivati "ratnica" nego krhka i osjećajna žena. Godine su to i godine treninga koji su mi nametnule životne situacije i nepovjerenje u ljude. I dugo nisam bila svjesna da sam zapravo izgubila sebe, da zapravo nikada nisam mogla biti to što doista jesam. Možda je bila potrebna "jedna ljubav" da me vrati. Ljubav koja će se tvrdoglavo uhvatiti one sakrivene mene, koja će vidjeti ono što se nitko nikada nije potrudio vidjeti.
Ljubav koja će okrenuti naglavce sva moja poimanja o "normalnom", "ispravnom", "društveno prihvatljivom", "očekivanom". Ljubav koja će me natjerati da stvarno povjerujem da tako nešto postoji i da nisam godinama vjerovala samo u snove. I iako se sada sama sebi činim kao Križar u svetom ratu jer vjerujem u nešto što nikada prije nisam vidjela svojim očima i osjetila na svojoj koži, znam da me neće napustiti. Da će ta vjera koju je ipak (teškom mukom) uspjela vratiti u moje srce, zauvijek tu ostati. Makar je i ne mogla vidjeti... dotaknuti. Postala sam svjesna da takva kakva jesam imam svoj "alter ego" u drugoj osobi. Čovjeku koji je oko mene uspio isplesti tu nevidljivu mrežu u koju sam se uhvatila, u koju sam uplivala umorna od svih oluja i putovanja koja nikada nisam željela. I iako u meni živi strah i nepovjerenje, njegova upornost i njegova vjera u mene ulijeva taj mir u dušu. Prvi puta u životu osjećam da mogu biti JA. Htjela sam pobjeći, ostati u svom svijetu koji poznajem. U svijetu koji nije najljepše mjesto za život ali svijetu u kojem se snalazim. I kao što često biva u životu, postala sam svjesna da se nečega moramo odreći da bismo nešto dobili. Ja se sve više odričem nametnute mene i postajem ona koju sam čuvala i sakrivala. Postajem ona koja će ga moći smirena zagrliti, nestati u njegovom zagrljaju i šapnuti mu na uho: "HVALA TI ŠTO SI ME NAŠAO I VRATIO..."
- 08:43 - tvoj komentar na ovo... (3) - sačuvaj na papiru - #